Zagrebačko Ribarsko Društvo 1894
Prije nego je val građanske revolucije zapljusnuo Europu 1848. godine, vladajuće plemstvo mirno je lovilo divljač po svojim lovištima i samo povremeno pecalo ribu. Razlika između lova i udičarenja bila je velika, jer se ribe nikakvim pogonom nije moglo prisiliti da uzmu mamac i udicu, dok se po divljači moglo pucati koliko se htjelo. Potkraj XIX. st. u Hrvatskoj lov je još uvijek bio privilegij razvlaštene vlastele pa u Lovačko Ribarskom Viestniku piše kako su preuzvišeni Pavao grof Szechenyi, presvijetli Teodor grof Pejačević, barun Elemir Vay, barun Vilim Hauer, grofovi Gjuro, Josip i Ladislav Mailath ukupno pobili 1447 komada raznolike lovine od kojih je bilo 390 komada štetočinaca. U lovu su pobijeni jeleni, srne, zečevi, jarebice, jedan gnjetao, orlovi, jastrebi, lisice i ostala divljač, uključujući i tri ubijena prdavca. Mimo tih, pucnjavi sklonih vlastelina, grupa građana po zanimanju činovnici, zanatlije obrtnici, liječnici i drugi, mirno je i u tišini uživala u savskom ribolovu. Tako je to neformalno društvo veselih Zagrepčana, okupljeno oko športskog udičarenja, svojemu prvom predsjedniku, stanovitom g. Franceku, izradilo šaljivu rođendansku čestitku dana 16. IX. 1886. godine. Očito je da su kao takvo društvo postojali već kojih desetak godina prije, pa vjerujem da se početak njihova organiziranog druženja može bilježiti oko 1860. godine. Bilo ih je nekoliko desetaka, svi su se poznavali, pa su nakon ribolova obvezno navratili u malo svratište “K veselom ribaru” ili u restauraciju «Ungar» kod savskog mosta na gemišt i kobasice, gdje su ogledavali ulovljene ribe i prepričavali ribolovne zgode, naravno šaleći se i veseleći se pritom.
Onako odlučni i temeljiti, ozbiljno su uzeli u razmatranje osnutak društva odmah po prvom onečišćenju Save 1890. godine, a 1892. počeli su raditi na osnovnim pravilima društva. Bilježi se da su tom cilju najviše bili skloni i velik prilog dali gospoda Rikard Flogel, Josip Wagenhofer, gradski zastupnik Slavoljub Bulvan i Bernhard Krausdorfer. Tako je grupa udičara formirala Ribarsko-udičarski klub u ožujku 1893.* a konačno je i formalno 9. ožujka 1894. godine klub na prvoj glavnoj skupštini preimenovan u prvo Zagrebačko Ribarsko društvo čija su društvena pravila početkom sljedeće, 1895. godine, bila i potvrđena 9. siječnja po Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi. Taj, prvo klub, a zatim društvo, postao je nešto poput majke svim ostalim ribarskim ili udičarskim društvima i savezima u Hrvatskoj, pa i u ostalim republikama bivše države. Časnom draguljaru g. Bernhardu Krausdorferu pripala je čast da bude, nakon titule blagajnika Ribarsko – udičarskog kluba, prvi predsjednik Zagrebačkoga ribarskog društva, koji se na tom položaju zadržao dugi niz godina, sve do 1909., kada je dužnost predao jednako tako uvaženome ljekarniku g. Vlatku Bartuliću. Odmah su izgradili prvo manje pastrvsko mrijestilište na potoku Bliznecu, gdje ću i ja točno 55 godina poslije uloviti prvu ribu krkušu na udicu vlastoručno urađenu od pribadače.
Socijalističko doba bilo je vidljivo i u športskom ribolovu. Svako društvo imalo je svoj partijski aktiv i druga sekretara koji je vodio računa da drugovi ne skrenu s idejnog puta bez obzira na stanje ribljeg fonda. Narodne tvornice, uglavnom gubitaši, počele su marljivo i temeljito zagađivati i trovati rijeke kao i u bratskom SSSR-u. Gradovi Plaški, Drvar, Celje, Prijedor i drugi postali su sinonim celuloznog onečišćenja bistrih rijeka prema kojima je trbovljanska družba ispirača ugljena iz XIX st. bila prava humanitarna udruga.
Za mušice je godinama bio čuvar pečata majstor Matija Zorić, koji je tada jedini posjedovao katalog engleske tvrtke Hardy iz Alnwicka, poklon nekoga škotskoga grofa Justasa, kojega je mlađahni Matija vodio početkom XX. stoljeća po kanjonima izvorišnog dijela rijeke Kupe. Matija je, kao mlad i snažan vodič, pokazivao grofu Justasu domaće prirodne ljepote, a nešto energije ostavio je, kako se nagađalo, i za grofovu jednako mlađahnu suprugu. Tako smo mi zagrebački ribiči baštinili Matijin dvostruki trud i učili iz toga kataloga vezati mušice. Ta je knjižica bila nešto poput molitvenika i išla je iz ruke u ruku, pače čekalo se na red da se može iz nje učiti vezati muhe po dosta mizerno otisnutim kolor uzorcima. Gospodin Vladimir Prinz imao je svoj osobni katalog, kako je i dolikovalo pravome uglađenom džentlmenu, stoga je samo za svoj užitak osobno naručivao mušice iz Hardyjeva dućana u londonskoj ulici Pall Mall 61, novootvorenoga 4. travnja 1951. godine.