Neretva
Prirodoslovac i anatom Georges Cuvier već je 1817. godine sistematizirao pastrvu koja živi u porječji talijanske rijeke Po kao Salmo marmoratus po lokalnom nazivu Trotta marmoratta. Tridesetšest godina kasnije austrijski ihtiolozi Heckel i Kner sistematizirali su istu ribu, ali iz Neretve kao Salar genivittatus 1853. godine.
Nakon propasti Austrougarske monarhije 1918. godine, tada dominirajući srpski narod novostvorene državne zajednice Kraljevine SHS očito je imao izrazitu averziju prema svemu što je bilo u vezi s Austrijom jer su Srbi s njima imali vrlo loša iskustva iz netom završenog Prvoga svjetskog rata, pa su posebno bili osjetljivi na imena i riječi koja su nosila germansko porijeklo. Iako su živjeli više stotina godina pod turskom vlašću koju su otvoreno prezirali, mrzili te je uopće vrlo negativno tretirali, čak štoviše i odgajali su naraštaje dubokom mržnjom prema toj osmanlijskoj vlasti, ipak ih nisu toliko smetali turcizmi kojima je obilovao njihov jezik, nego baš upravo germanizmi čija je uporaba bila ravna herezi. Tako su bez ikakvog obzira promijenili ime neretljanskoj salmonidi proizašloj iz njemačkog jezika Velika jadranska pastrva u hrvatsko ime glavatica koje je već imala riba iz dunavskog slijeva, a ovoj su pak nametnuli svoje srpsko ime mladica. Tako je zapravo izvršena dvostruka zamjena i izazvana posvemašnja nepotrebna zbrka. Valja posebno istaknuti da su austrijski ihtiolozi Heckel, Kner i Steindachner 1853. godine vrlo predano i marljivo obrađivali riječnu faunu i njihove zasluge su goleme baš u znanstvenoj obradi riba.
S velikim uzbuđenjem čitao sam opise borbe s tim ribama u Talerovom listu Športski ribar iz pera Miloša Jedličke: «Jednoga hladnog jesenskog dana u 1921. godini odlučim se obloviti liniju Buna - Žitomislići. Iza utoka Bune, Neretva pravi skoro kilometar dug i 4 do 5 metara dubok vir, a obzirom na to da je tu voda preduboka a struja vrlo slaba odlučio sam početi lov na nekim zgodnijim i plićim pozicijama ispod tog vira gdje sam do tada već mnogu ribu uhvatio». I tako, piše dalje Jedlička, lovio je on ne tako dugo kad mu je usred Neretve na omanjeg montiranog klena kojeg tamo zovu «ribić», skoćila ogromna jadranska pastrva. «…Zakočim palcem po čekrku, ali neka ogromna snaga vuče šnuru i sa ribićem juri niz vodu, a ja također niz vodu pa hajde, hajde i sve mislim dokle će ovako… Na sredini vira riba stade i neće da se miče. Probao sam sve moguće načine ne bi li je pokrenuo, i pošto su svi napori ostali bezuspješni, sjedoh na jednu pećinu i zapalih cigaretu…». Nakon što je popušio u dužem intervalu desetak cigareta i kada je poskakujući po stijenama nekoliko stotina metara uspio konačno privući premorenu ribu k obali, bio je zapanjen njenom veličinom, pa dalje o tom piše: «…Tek sada sam potpuno točno razabrao s kakvim se kolosom borim. Od velikog uzbuđenja i lovačke strasti grlo mi se osuši, a koljena zadrhtaše. Još jedan potez i kolos sa leđnom perajom izbi na površinu. To već nije riba već pravi vodeni zmaj. Po obliku tijela sudeći bila je ženka, neobično dobro ugojena, 180 do 190 cm duga, a teška je mogla biti 40 do 45 kg. Sad se tek prisjetih da nemam vadikuke, pa se instiktivno mašim po džepovima da li nisam ponio revolver, ali nažalost brzo se uvjerih da osim svoje dvije ruke nikakva drugog alata nemam.» Da ne duljim, ribar Jedlička inače žandarski major, ostao je bez te ogromne ribe koja se na koncu jednostavno otkvačila s malih udica. Takvi događaji na Neretvi nisu bili rijetkost, pače ribe su uglavnom sretno izvađene na obalu kao što je to uspio Aleksandar Čorluka 18. travnja 1927. godine iz mosta kod Čapljine. Rečenog dana sretni Čorluka onako je rutinski pecao na «nakedranog ribića» 15 cm dugog i odmah uhvatio zubatka od 4 kg kojeg je njegov mlađi brat hitro odnio kući. Na još jednog preostalog ribića, Čorluka je uz drveni nosać mosta, gdje redovnu budu grabežljive ribe zapeo ogromnog zubatka kojeg je pred brojnom publikom sretno priveo obali. Sam priznaje: ..kad sam je izvukao, ja sam se i sam zaprepastio, kolika je, jer dotada nijesam nikada ni vidio kod nas ovoliku ribu. Djeca su počela da viču «Živio, živio!» Drugi dan sam sazvao prijatelje na večeru, dok sam jedan dio podijelio onako svježe nepripravljeno. Ostatak smo nas oko 20 mojih drugova i prijatelja kao i moj otac te neki drugi članovi familije uz veliko veselje pojeli i popili oko 20 litara našeg dobrog hercegovačkog vina. Nije ni čudno, jer je pastrva zubatak bila teška 21,75 kg.
Glavni reviri za ribolov na tu ribu počinjali su ispod Jablanice gdje je Neretva ulazila u kanjon između dva golema planinska masiva Prenja i Čvrsnice. Nešto niže Neretva prima pritoku Drežanku, nakon što je stješnjena između velikih stjena kod Grabovice tvorila strahoviti tjesnac gdje je divljački kovitlac progutao svakog nesretnika koji se okliznuo prelazeći preko uske brvi, tada jedinog prelaza koji je povezivao dvije obale. Baš tu kod Grabovice bila su osobito privlačna mjesta za ribolov zubatka. U Vojnom polju, niže Salakovca a nešto nasuprot sela Vrapčića, Neretva je također stvorila atraktivni uski kanal u dužini nekih stotinu metara, toliko uzak da se stvara dojam kako ga može preskočiti poneki, adrenalinu sklon pustolov što sam i ja oprobao. Ona glavna atrakcija cijelog neretvinog toka je mjesto zvano Skakala u Raštanima poviše Mostara. Ovdje je Neretva toliko uska da je stvarno odvažni i smioni čovjek lakoćom preskoći. Ta pozicija od davnine je bila najatraktivnije mjesto za lov jadranskih pastrva-zubataka koji su se skupljali pod tim slapom i dočekavši veću vodu preskokom pošli na pozicije pogodne za mrijest daleko gore do sela Gornji i Donji Ribari. Naravno tu nije bilo riječi o športskom načinu već su te goleme pastrve domoroci kvačili udicama trokukama ili tako da su razapinjali mrežu u koju bi padale ribe koje nisu dovoljno skočile uza slap. Taj ribolov bio je toliko značajan da su se zbog prava na tu poziciju korisnici opako svađali, mlatili a bilo je i ubijenih glava kako bilježi Vejsil Ćurčić. Danas je Neretva višestruko pregrađena sustavom hidroelektrana pa su i ova mjesta koja sam nabrajao stvar nepovratne prošlosti, osim samih skakala koja još i danas postoje.
"Jedna od najljepših priča iz prirode dosad ispričanih"