Foto pribor
Muke s oštrinom, blendama i komponiranjem fotografija
U spomen Branku Petriniću

Naravno, to je podrazumijevalo da te ulove valja zabilježiti za povijest kao preparate ili bar za uspomenu u vidu fotografija. Vrijeme Izaaka Waltona i ilustracija pero crtežom riba i mušica iz knjige The Compleat Angler spadalo je u prošlo svršeno vrijeme aorista i nije se nikako moglo vratiti, pa su zapravo preostale jedino fotozabilješke. Tu je zapravo bio pravi problem, jer su fotoaparati još uvijek tih sedamdesetih godina XX. stoljeća bili privilegij povlaštene klase i nisu baš bili dostupni svim građanima. Moji susjedi Kratofili dobili su na poklon neki aparat iz Amerike za koji su ponosno tvrdili kako može slikati i u boji!
Prijatelj Branko Petrinić, moj povremeni suputnik na ribolovima, poglavito po Sloveniji, imao je fotoaparat nešto moderniji od sovjetskih kultnih aparata Zorki 6 i Smena 8, koji su u tadašnjoj rusofilskoj državi slovili isto kao i rusko oružje, dakle nešto najbolje. Pa se još kazalo kako su im objektivi iz tvornice Carl Zeiss iz Jene, pa imaju uz to i debele futrole od goveđe kože, a mogu služiti po potrebi i za osobnu obranu, jer kad nekoga klepneš Zorkijem po glavi, odmah pada.

Osim toga moj Branko je stanovao i na drugom kraju grada pa je fotografiranje za uspomenu tih ribetina od tri do četiri kile, kakve sam lovio na Gackoj, iziskivalo da se ribe slikaju tek sutradan, jer smo s daleke Gacke dolazili kući tek negdje poslije jedanaest navečer. Tako sam pun entuzijazma hitao mojem prijatelju da mi slika trofeje. Da, namjera je bila dobra, čak je i Branko pokazivao sklonosti toj usluzi za koju je, nota bene, uvijek bio pristojno honoriran kakvom trokilašicom, ali nije uspio komponirati motiv. Na moju žalost i povremeni očaj, čarobni osmjeh koji sam razvukao hvaleći se ribljim trofejem ostao je neuočen jer sam predstavljao na slici malenu, neidentificiranu osobu na nekoj livadi i još k tome u gornjem kutu, lijevom ili desnom, svejedno. Primio sam se posla i objasnio Branku crtežom gdje u formatu moramo biti ja i riba, a gdje livada. Ponovili smo isti scenarij sljedeće nedjelje, jer su ribe na Gackoj, bar meni, uvijek primale, ali opet je dijakolorom dominirala trava, a ja i trofej bili smo u pozadini. U jesen se situacija ponovila kada sam sretan dojurio s glavaticom od 10 kg na snimanje dragom prijatelju. Ponovno sam objašnjavao kako smo ja i riba glavni, a sve ostalo je sporedno. I doista, Branko je i mene i ribu smjestio u sredinu, ali sada sam ja ostao bez tjemena, a glavatica bez dijela glave i repa. Naposljetku sam zaključio da moj prijatelj ima pogrešku u vidu paralakse, nešto kao disleksiju, i da on vidi centar, ali to zapravo ne odgovara istini.
